Home / Blog / Credo za ovu nedelju
Kada će da se završi ovaj dan, dođavola? Nemam ništa drugo da dodam…
“Primitivno uzbuđen svekolikim dss/ns prizorima kolektivne patriotske erekcije, umalo da propustim televizijski serijal o Borisu Tadiću koji se ekranima valja kao venecuelanska serija: šta god da ovaj lutak izgovori – a nitko ne zna šta izgovara, ponajmanje on sam – postaje temom rustikalne psiho-analize. Valjda sinoć, ko da pamti kad je Boki Taki negde gostovao i šta je izlupetao, uhvatim Predsednika Države koji se ogrnuo zastavom Predsednika Demokratske Stranke i koji, kao da je pao sa Jupitera, ovako objašnjava kako on gleda na eventualne, buduće koalicione partnere: “Znate kako se ja odnosim prema svim tim strankama, odnosim se krajnje funkcionalno. Ukoliko prihvate načela i politiku za koju se zalažemo, ukoliko potpišu ta načela i potpišu taj ugovor da će to raditi, ukoliko se potpišu rokovi u kojima stvari treba da se obave, svi su dobrodošli. Ukoliko ne potpišu te rokove i ta načela i kažu – doći ćemo mi pa ćemo jednom to završiti, za mene nisu prihvatljivi i ja tu prosto ne mogu drugačije da se ponašam.”
Mrzi me čak i da analiziram ovu belosvetsku budalaštinu; ako sam uopće shvatio Boki Takija, mada je to zajebano za svaki mozak koji je raspoložen da misli, Boki želi da svi priznaju da je on najpametniji, najlepši, najmudriji i uopšte: Kalif Srbije, da to ljudi lepo potpišu, odreknu se svojih glupih ideja, poklone se Bokiju, malo ga oralno obrade u znak podrške, ukinu svoje glupe stranke i ponište lične principe – tek onda Boki “funkcionalno” kreće da nas jednog po jednog guzi, kako bi pokazao da on “drugačije ne može da se ponaša” jer kao dvostruki predsednik može da nas prca i kao građane i kao potencijalne partnere.
Kao upozorenje šta čeka one nevernike koji još sumnjaju u njegovu nacionalnu vertikalu koja sve više liči na impotentnu horizontalu – Tadić je usred Knez Mihajlove ulice u centru Beograda pribegao poslednjem upozorenju; uzeo je akustičnu gitaru i krenuo da svira i peva, što je dovelo do masovnog egzodusa prolaznika koji su vrišteći, u panici bacali torbe i decu, pokušavajući da spasu goli život, glasno preklinjući Bokija da prestane da svira i da će, nema problema, odmah potpisati ne samo za ove već i sve buduće izbore, samo neka skloni gitaru i zatvori usta!”
Petar Luković