Home / Blog / Silovanje rečima
Ovih dana doživljavam razne scene u kojima mi radnici i seljaci koji su se obreli u Beogradu na kratko, poslom, prepričavaju svoje strašne ili za njih izvanredne sudbine nakon samo nekoliko minuta poznanstva. Tako nas je moler koji je radio u očevoj kući izvestio da baš ovih dana završava svoje memoare, drugi nas je upoznao sa svojim talentom za slikanje. Treći mi je pričao kako je zapravo sa Zvezdare (usvojili ga neki posle smrti majke i odveli u Zaječar). Jednome je prvi komšija hteo da siluje ćerku u kolima. Žena od koje kupujemo sir nam je ispričala da njen sin koji se nedavno oženio neće više ni da čuje za nju. Priče ispričane nekako uz put, sa velikim naporom da se postigne nonšalancija koja je po njima karakteristična za gradsku sredinu. Setio sam se pravila za evropske međuljudske odnose: u svakodnevnim kontaktima nikada ne opterećuj sagovornika svojim problemima, osmehuj se i budi raspoložen. Nikome ne treba tvoja ispovest. Tvoji problemi su tvoja lična stvar. Naša orijentalna kultura, sa druge strane, nalaže izvanrednu intimnost sa sagovornikom. Cokće se jezikom, prenemaže, uzdižu ruke i uzvikuje sa nevericom: “Bože gospode!”. Posao za antropologe! Nedostaje nam samo da nudimo svoje žene neznancima u ime novog poznanstva, kao u nekim afričkim plemenima. Ja u svim situacijama o kojima pišem osećam izvanredan stid. Maestralan sam u osećanju blama za druge ljude. To je neprepričljivo!