crtež 35×15cm. Ovo sam nacrtao u doba kada smo jeli krompir i svi nekako mirisali na ilovaču. Bilo je to vreme kada smo se čudili da je Slobodan Milošević najpopularniji političar u zemlji. Mi, stari Beograđani, naivno smo se pitali sa nevericom da li je to moguće. Za to vreme nas je magarac umočio u kaljugu njegove bolesne mašte.

Pastel - veliki format. Sloba umro, zemlja prodisala, Zorana još nisu ubili - i opet: buljuk nekakvih seljana oko nas (ti seljani o kojima govorim ne nose opanke, da se razumemo, inače bi ih ljubio u oba obraza!). I eto, opet ta athezija, odbijajuće sile, slom kontakta, pogrešan pravac, otpor, razmagnetisanost, udarac, pometnja i haos.

I još nešto. Danas me nazvala telefonom moja prva ljubav, draga Zorana Ćalić. Požalila mi se da u školi u kojoj radi divlja nemoral. Pomislio sam kako je divna moja Zoka, ona baš kao ni ja nema razvijene receptore za zlo. Mi smo odrasli na peščanom sprudu umiveni slanom vodom.