Home / Blog / Debarska ulica
Lekino brdo, ulica Debarska. Ulica je presečena na dva dela kućom nekog partizana koji ju je sazidao pedesetih godina prošlog veka. Od tada se u mom kraju na došljake gleda sa podozrenjem. Debarska ulica u kojoj živim tipičan je primer starog beogradskog sokaka. Udžerice sa malim dvorištima za rajski odmor primile su među svoje zidine stanare koji nikako ne umeju da se snađu u novo vreme.
Dušanovac, Lekino brdo, Neimar, Čubura, to su sestre ustalasanog beogradskog platoa koji se stekao oko hrama Svetog Save. Stare kuće, dobre komšije raspoložene za razgovor. Mislim da stari Beograd tako treba da izgleda. Avaj, došljaci preduzimači za male pare izmame od sirotinje njihovu dedovinu pa na njoj grade višespratnice koje se spremaju da prime nove stanovnike. Sa svakim sazidanim spratom atrofira moje sećanje na detinjstvo kada smo slobodno trčali po kraju. Moja Debarska je puna poznatih starosedelaca. Glumac Miodrag Miki Manojlović rođen je mom najbližem komšiluku; i dirigent Bojan Suđić ima kuću u donjem delu baš kao i klarinetista Đuka iz stare garde Beogradske Filharmonije. U blizini su i Branko Miličević - kockica i Vlado Georgiev. Oko Debarske se mogu čuti najraznovrsniji zvuci. Moja bivša studentkinja Jelena Kilibarda u Gospodara Vučića i dalje vredno vežba klavir, odnekuda se čuje zvuk trube koja svira Džez kao ali i trešteća narodna muzika. Svađa cigana, stari mirisi, bandere sa zaostalim posleratnim svetiljkama koje odbijaju da pregore. Društvo se i dalje skuplja kod fenjerskih stubova uz hladno pivce. Ovi naši novi nas gledaju u neverici. Pitaju se kako će se snaći sa takvim komšilukom?




































































